UVODNIK ZA IZLOŽBU VIRGILIJA NEVJESTIĆA, HRVATSKOG GRAFIČARA, SLIKARA I PJESNIKA

Sjenoliko je bilo moje znanje o hrvatsko-francuskom umjetniku Virgiliju Nevjestiću, nedostatno za smjelu odvažnost rada na početku pripreme izložbe u Sveučilišnoj galeriji u Splitu. Neznanje pogrubljuje na nepodnošljiv način, napose kada je riječ o umjetniku jedinstvenom u mnogostrukosti svojih izražaja.  Otud je otkrivanje, uvid u dokumentaciju njegova bogatog života, bio prožet jedinstvenim čarom. Njegov život i umjetnički put, vrijedan romana, počinje u izrazito skromnim okolnostima – rođen je 1935. godine u selu Kolo kod Tomislavgrada u velikoj obitelji sa osmero djece. Kao darovit umjetnički hodočasnik odlazi u Zagreb, na put samonadilaženja, gdje se sam školuje te nakon  studija na Likovnoj akademiji  u Zagrebu 1969. leti dalje, mudrošću ptice, do samog središta umjetničkog svijeta – Pariza. Tamo stvara od 1969. sve do svoje smrti 2009. godine.

Odredba kojom se prosijano, u kratkim potezima, formalnom enciklopedijskom referencom demaskira osobnost Vergilija Nevjestića često se svede na to da je riječ o priznatome grafičaru i slikaru. Međutim, u njemu cijelo vrijeme drhti i književna naslada, pa je Horacijev izrijek Ut pitura poesis, da je slikarstvo isto što i pjesništvo, nešto što se u Virgilija stiče u jedno. Naime, pripremajući ovaj uvodnik i istražujući fond Sveučilišne knjižnice, osim kataloga izložbi, otkrila sam da je već kao srednjoškolac pokazivao ne samo izuzetan  crtački dar, nego i literarni talent, o čemu zorno svjedoče  njegovi radovi objavljeni u kultnom časopisu Polet, tadašnjem listu za književnost, znanost i umjetnost. Likovni opus i pjesništvo kod njega nisu nešto dvojako što se suprotstavljeno odgaja. Njegov svekoliki talent već je u tako ranoj  mladenačkoj dobi  bio je prepoznat i nagrađen  od strane struke.

Suradnja sa Zakladom Virgilija Nevjestića i razgovori s njegovim nasljednicima dodatno su mi otvorili dublji uvid u bogatu ostavštinu ali i stvorili prisnu blizinu prema umjetniku i ozarenom licu njegove umjetnosti. Tijekom života stvorio je stotine ulja na platnu, crteža, pastela, keramike, više od 10.000 grafičkih ploča, kao i osebujne dnevničke zapise. Njegova se djela danas nalaze u zbirkama najvažnijih muzeja i knjižnica diljem svijeta – u Francuskoj, Japanu, Belgiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švicarskoj, SAD-u i Kanadi.

Iako je stvarao i živio u Parizu, gdje je bio zasipan dobrim i svijetlim kritikama, njegova posljednja želja bila je da bude pokopan u Zagrebu, uz jedinu istinsku ljubav svog života – Daniell, te da njegova ostavština bude vraćena u Hrvatsku. To je snažno svjedočanstvo njegove duboke povezanosti s domovinom, činjenica da nije zatajio i zaboravio svoje temelje, ali i potvrda da se sa s našom kulturom, koja kadikad ima dvostruko dno, identificirao u jednoj dubinskoj dimenziji.

Bio je umjetnik koji je uspio u vremenu trendova i postmodernih strujanja, kada se uspjeh morao tradiranim načinom zaslužiti, marom i darom, a ne čisto medijski– u vremenu kad su velika imena to doista i bila, a umjetnička kritika ozbiljna i zahtjevna. Upravo su ga njegov talent, inteligencija, individualizam, nevjerojatna radna etika i duboko poštovanje prema daru s kojim je rođen, poštedio u kulturi jednokratnosti i pet minutne slave.

Nevjestićev stvaralački duh i otvorenost, ogleda se i u njegovim prijateljstvima s velikanima poput Pabla Nerude, Ezre Pounda, Samuela Becketta, Andréa de Richauda, Dragutina Tadijanovića, Zlatka Tomičića, Zvonimira Baloga i Pierra Seghersa. Zamišljam tu Dionizijsku igru osobnosti dok razgovara s Beckettom, uz čašu vina, u kultnoj pariškoj kavani Le Dôme – mjestu koje je bilo  umjetničko i društveno središte Pariza, a gdje je bio rado viđen gost. Međutim, nije bio zapleten u mijenu, u spleen Pariza, jednokratnu faktičnost, nego na univerzalnu vrijednosnu perspektivu umjetnosti.

I evo nas, uoči izložbe u Splitu, gdje je Virgilije Nevjestić izlagao još davnih dana.

Imati ovakvu izložbu u Galeriji Sveučilišta u Splitu velika je čast i radost – to je još jedan susret s umjetnikom koji, u oskudnom vremenu koje uporno iskušava obezvređivanje, zaslužuje naše trajno poštovanje.

Splitska izložba, podnaslova Umjetnost grafike – Metamorfoze jednog sna, donosi izbor grafika i crteža, a izložit će se i nekoliko bibliografskih izdanja – tek mali dio njegove goleme ostavštine. Ovom izložbom odajemo počast velikom umjetniku i podsjećamo na njegovu važnost – ne samo za hrvatsku, već i za europsku i svjetsku umjetnost.

Helena Trze Jakelić